1.

Treba li pravo Unije, osobito članak 101. UFEU-a, članak 4. stavak 3. UEU-a, članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima te članak 2. točku 4. i članak 3. stavak 1. Direktive 2014/104/EU (1), tumačiti na način da mu se protive tumačenje i primjena prava države članice kojim se oštećenoj strani koja je eventualno pretrpjela štetu zbog povrede članka 101. UFEU-a – utvrđene na temelju članka 9. Direktive 2014/104/EU ili nacionalnih odredbi s obvezujućim učinkom kojima se prenosi taj članak – onemogućava, osobito u slučajevima masovne štete vrlo male pojedinačne vrijednosti, da fiducijarno ustupi svoja potraživanja ovlaštenom pružatelju pravnih usluga kako bi ih on mogao naplatiti zajedno s potraživanjima drugih navodno oštećenih strana podnošenjem tužbe nastavno na odluku nadležnog tijela (tužba follow-on) ako ne postoje druge istovjetne zakonske ili ugovorne mogućnosti objedinjavanja potraživanja naknade štete, osobito zato što one ne dovode do presuda kojima se nalaže plaćanje odnosno ne mogu se ostvariti zbog drugih postupovnih razloga ili su objektivno neopravdane zbog ekonomskih razloga te bi stoga naročito pokretanje postupka za naknadu manjih šteta praktički bilo nemoguće ili u svakom slučaju pretjerano otežano?

2.

Treba li pravo Unije u svakom slučaju tumačiti na taj način ako postupak za naplatu spornih potraživanja naknade štete zbog navodne povrede treba pokrenuti bez odluke koju su prethodno donijeli Europska komisija ili nacionalna tijela i koja ima obvezujući učinak u smislu nacionalnih odredbi koje se temelje na članku 9. Direktive 2014/104 (takozvana tužba stand-alone) kad ne postoje druge istovjetne zakonske ili ugovorne mogućnosti objedinjavanja potraživanja naknade štete u svrhu pokretanja građanskopravnog postupka zbog razloga koji su već navedeni u prvom pitanju, a osobito ako se postupak naknade štete zbog povrede članka 101. UFEU-a inače uopće ne bi proveo ni u okviru javne provedbe (public enforcement) ni u okviru privatne provedbe (private enforcement)?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na barem jedno od tih dvaju pitanja, treba li izuzeti iz primjene odgovarajuće odredbe njemačkog prava, ako se isključi tumačenje u skladu s pravom Unije, što bi dovelo do toga da su ustupanja u tom pogledu u svakom slučaju valjana te je moguće učinkovito ostvarivanje prava?